Poštovani,
Članom 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list SRJ“, br. 31/93 i „Službeni list SCG“, br. 1/2003) propisano je da je, kad neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi. Međutm, istim zakonom propisano je da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu, kao i to da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan (znao ili je mogao znati da nema osnova po kojem prima neki deo imovine drugog), od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
S poštovanjem,
Vaš Mladi Pro Bono